Mora da je Đavo došao po svoje,,,kad je nju u moj svijet doveo….. Nije da pre nje nisam voleo… Ali bilo je to toliko davno da se više i ne sjećam… Godine lutanja…Od jedne do druge… Nizanja devojaka na nisku mog ega…Da bude što raskošniji.. Da se njime pred ortacima mogu pohvaliti… A u duši….Praznina… Popunjavao sam je čašama bez dna… Životom od danas do sutra… A samo sam hteo da me neko zaustavi… Na kratko,ona je to uspjela… Banula je u moj svijet iznenada…Istumbala Juče i Danas…Pokušavajuci da stvori neko Sutra…Za nas… Pokušavao sam i ja, ali,,, trebalo je nečega se odreći… Neke stvari žrtvovati.. A ja sam izabrao da žrtvujem nju… A bila je…Ona koju je trebalo sačuvati… Moja malena…Moja riznica dobrote…. Moja aleja lepih misli u kojoj sam sam zasadio korov lažnih obećanja… Moje mirno more,,,po kome sam znao izazivati oluje.. Onako,, iz hira… Oluje koje su potopile sve brodove nade koje je ikada ka meni poslala… Da li se kajem??... Povremeno…. Kad kandže savjesti zagrebu po duši,,, javi se neka čudna bol u grudima… Neki bi to nazvali nedostajanje… Ponekad zatvorim oči i otvorim knjigu sećanja.. Prelistam najlepše trenutke sa njom… Vrati se čak i miris njene kose u nosnice… Pružim ruku da je dodirnem… Ali me dočeka praznina… Nekoliko brojeva veća od svih prethodnih… Pogled mi padne na one stranice koje sam u nastupima svojih ‘’loših trenutaka’’ cepao…A ona ih ljepila… Eh, mila moja,,, džabe si se trudila… Ne možes zadržati onog,,, ko je rođen da odlazi.. Đavo je ipak došao po svoje.. Iz noći u noć, svaku mi tvoju suzu naplaćuje.. Izmaglice kajanja umeju da budu baš nezgodne… Štipaju oči ,pa zasuze… Ali ,ne brini malena…Muškarci ne plaču… Jačina je ono što si kod mene volela… Bar da te u tome ne izneverim… Kad u svemu ostalom jesam…