Čemu tolika potreba da sebe prikazujemo u najljepšem svjetlu, da druge blatimo, ogovaramo, lažemo, izmišljamo.Sebe izdižemo da bi drugog ponizili.😥Ma nisam idealna, nisam savršena, čak sam se sama sa sobom jutros par puta posvađala a da nisam pošteno oči otvorila. Tko mi je kriv kad sam vjetropirasta, zaigrana, bez obzira na godine i kad oči govore više od tisuću riječi, kad se u grudima ipak skriva onaj mali dio duše. Volim one koji dođu do ruba a ne potonu, one koji su u životnoj vatri a ipak se ne opeku . Težnja ljudi da ne budu prirodni i spontani nego savršeni, stvara veliku iluziju u samom umu. Često nas ne boli pogled u ogledalo nego u samog sebe. Susret sa sobom ali onim istinskim i potpunim je često bolan. Svi mi imamo srce a itekako imamo i debelo crijevo. Da se ne lažemo, nismo uvijek divni i čistog srca kao što se javno volimo prikazivat i o sebi pričat. Kad smo srce onda smo sami zaslužni a kad nam loše krene onda drvlje i kamenje na drugoga. Itekako znamo bit sadržaj onog debelog crijeva u sebi. Ako ne izliječimo ono što nas je povrijedilo, krvarit ćemo po ljudima koji nas nikad nisu posjekli.

Postoje osobe koje ti ljubav vracaju bolom, u pocetku to ne bude tako, prvo osjetis ljubav i onda kako vrijeme odmice i sto vise ti volis njih sve manje oni vole tebe.
Volis neku uspomenu, neki stari osjecaj i nadas se da ces to ponovo pronaci u njima i na kraju, pred sam lom volis bol koju ti stvaraju vise nego ljubav svih drugih. Postanes depresivan jer mislis da je problem u tebi, da tvoja ljubav ne vrijedi dovoljno, da si los.. Ali ne, oni su ti koji su losi i zato glavu gore, vrijedan pakla je samo onaj koji ti nikad ne bi dopustio da kroz pakao ides sam!